Dolazeći svakog vikenda na imanje, osjećala sam se kao nikada ranije, nigdje.
Godinama sam planinarila, svaki drugi vikend hodala po brežuljcima, brdima, planinama - od Francuske, Slovenije, Slovačke, Rumunjske pa do centralne Turske.

Hodočastila sam na mnoga sveta mjesta raznih religija svagdje osjećajući jednako Jednog, osjećajući se kao kod kuće, bliska samoj Sebi i cjelokupnoj Kreaciji. Ali nigdje tako, kao u šikarama i šumama Požeškoga Markovca!

A onda, u ljeto 2010. Godine konačno sam pristala pročitati „Anastaziju“ Vladimira Megrea. Nevjerojatno! Tamo je bio opis i definicija imanja na rodnoj zemlji, točno onako kako sam to osjećala cijelim svojim bićem, od svog prvog spuštanja kroz kupine i draču na potok. A i mnogo toga je nastalo/dogodilo se kao što je opisano u Anastazijinim knjigama, ali.... prije nego što sam ih uopće i pročitala. Svemir je opet djelovao!
 
A „VILIN ŠAPAT“?
Dođite, i...... osluhnite!